Od dragog do nemilog bez traga
Idemo dalje
...
Znam gdje stanuješ...

Visitor Map



Clipcanvas
Clipcanvas Stock Footage - HD Video Clip Downloads
Histrica
Discover Istria
Blog
srijeda, ožujak 12, 2014


Jednom, ne takvo davno, živio je u blizini mora, prilično daleko od neke gore, zgodan i dobrohotan čovjek. Dane je provodio u pjesmi. Ono kopao, pjevao, kopajući pjevao i pjevajući kopao. Prolazila su ljeta, pa i poneka zima, a čovjek radišan i veseo kakav je bio izgradio si je veliki i lijepi dom na kojem su mu mnogi zavidjeli. U njega je smjestio i svoju staru bolesnu majku te često u njega pozivao prijatelje nesebično nudeći sve što je mogao. Prolazile tako godine i za njim su se često okretale ženske glave. Poneka se čak uspjela i zadržati neko vrijeme ali niti jedna nije zauvijek ostala. Ponekad bi zbog toga bio tužan ali nije gubio nadu da će jednoga dana i on susresti onu pravu.

I jednog dana je došla.

Točnije, mislio da je došla. Sada možda više nije tako siguran.

Koliko god se na početku oduševljavala njegovim pjevanjem, oh zvučiš kao slavuj ili u najmanju ruku kao kanarinac, vremenom je počela naglas primjećivati kako rano jutro ili večer i nije ura za takvo drečanje, a nije svakako ni popodne pozivajući se na svemoćni kućni red. Pa je malo skratio stihove i nastojao se glasati tiše. U međuvremenu je zapazila kako mu stil kopanja i nije neki, kopao je s premalo snage i na krivim mjestima, naravno po njenom skromnom mišljenju. I zaboga, čudila mu se, zašto mu dolaze godinama svi ti ljudi, koga vraga imaju tražiti u njihovoj kući? A kad smo već kod nje, što, zar nikad nije čuo za unutarnjeg dekoratera?! I kako li je samo preživio sve te godine bez njene pomoći i stručne ekspertize! Ah, muškarci, nisu ništa više do izgubljeni nemoćni dječaci.

Dakle, to je to.

Zadnji puta kad sam pričala s čovjekom bio je poprilično zbunjen. Hoću reći, nije mu za zamjeriti jerbo se fakat zaljubio a nije mala stvar kada vam osoba do koje vam je zbilja stalo maltene za svaku stvar koju činite govori da ju radite pogrešno i protivno vašim najboljim interesima. I naravno, preuzme komandu jer će to ona bolje. Vi nemate pojma, ali ona vas toliko jako voli da će zadnjim snagama popraviti to vaše sranje u kojem ste se našli. Doduše, ne čini vam se da je baš toliko loše ali kad ona inzistira da jest onda koji ste vi tu faktor da nešto ocjenjujete.

Uvijek se čudim ljudima koji se kao strašno zaljube u nekog a potom krenu svim silama mijenjati tu osobu. Hoću reći, čovjek je sve te godine živio, čak i prosperirao, i sad mu netko ispravlja krive Drine. Točnije Save jer takav kakav je očito jadan ni ne zna da je na krivoj rijeci. Na žalost, moram primjetiti da je to češće ženska karakteristika. Čak se i bolje nose s time – red uvjeravanja, pa red umiljavanja, pa malo plakanja ili drečanja, za kojim slijedi dobro tempirani seks, da bi se vratile na prvu točku dnevnog reda u kojem on mora to nešto promijeniti.

U ovom slučaju, to je došlo do te točke da mu se život okrenuo naglavačke – ni sam više ne zna u koje se točno vrijeme smije buditi, što da pjeva i da li da uopće pusti glas, jel' sad vrijeme za veliku nuždu ili poslije popodne i da li je maneštra danas prigodan ručak ili je za jednu srijedu ipak bolje spremiti šnicle s krumpirima. Ne kažem da ni prije nije naginjao smotanosti ali čisto mi ga je žao čuti sada. I ne govori mu se ništa jer ipak je odrastao čovjek, sam će otkriti što i kako ako je to potrebno.

Što je to u nekim ženama da žele biti majke svojim ljubavnicima? Jer to zapravo tako i jest, maknuto, ne možeš istinski odraslom ljubavi ponašati se prema nekom kao da ti je dijete koje ne zna što čini, kamoli što je najbolje za njega. To nije zrela ljubav, to je ponižavajuće. Za oboje. Da li se zbilja osjećaju toliko slabo i nesigurno da je dikatorska vlast jedino što si mogu priuštiti? Ono, ljubi ga majka, pa što bi on bez mene?

Gledam Voljenog kraj sebe i koliko god me nekad znao raspizdit' sa svojom tvrdoglavošću i hirovitošću da bi ga najradije mlatnula nečim pitam se kako bih ga zapravo uopće voljela, onim zdravim čoek-žena odnosom, da ga smatram totalnim imbecilom?

Ne bi išlo.

Barem ne za mene.

Jer želim nešto bolje, čvršće i sigurnije.

Jer ja to zaslužujem, vol.108. (a i svaki raspjevani kopač)

aquamarina @ 08:08 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
subota, ožujak 8, 2014


Bili ja i Voljeni nedavno u Ljubljani. Zaključili smo da nas dvoje sve ove godine otkad smo skupa ama baš nikad nigdje nismo otišli na godišnji. Uzeli smo si 5 (cijelih!) dana, spakirali kufer i otišli u Emonu. A kad tamo snijeg. I pada brate, ono zajebava sve meteorološke prognozere, a na ulici samo nas dvoje koji se, ovakvi pulski kakvi jesmo, i šačica Azijata veselimo ko Jura Stublić novogodišnjem angažmanu. Usput, smrzli se apsolutno i totalno, u Puli je kad smo krenuli bilo petnaest stupnjeva pa sam nakon tri sata klafranja naokolo (kasni check in) provela par sati drhteći. Voljeni zaspao i kad se probudio našao me kako u kanotjeri i gaćama žderem sendvič čučeći i grleći radijator istovremeno. Talent je talent, što bi reć.

Nego odmaratonirali smo kroz muzeje jerbo su, sunce im strinino, fantastični. Za nas stasalo uskraćene pogotovo jerbo je većina izložaka interaktivna. Jedino što moraš tjerat' drugu djecu sa igrica, reko' ajd'm ini Slovenci, vi ionako možete doć' kad 'oćete, šuš, bjež, idi doma jodlat il' nešto. To šećeš kroz muzej, pa se praviš istraživačem, otvaraš ladice i otkrivaš kosti dinosaura u pijesku, skačeš pola metra u zrak zbog fingirane grmljavine u sred muzeja, gubiš se po labirintu i tako to.

Arhitektura je ko rođena za Hogwarts, u jednom pothodniku naišli na projekciju jesenjeg lišća na podu koje se uzdiže kako prolaziš (čitaj: trčali preko njih lijevo-desno, tobože ga šutirali, sve čekajući da prođu drugi ljudi i praveći se jako ozbiljnim i odraslim, pa onda trk opet se naganjati kad bi prošli), ostaviš pola nazovi-plate u dućanu s igračkama za odrasle (ne takvim dućanom pervertiti) zbog kojih ovih dana tražiš novo mjesto za laptop jerbo nije se za zajebavat' s neodimijskim magnetima i podacima na hardu. I još mi je žao što nismo kupili onu mrcinu od zmaja al' bilo bi možda neumjesno tražiti druge putnike da čekaju ponedjeljak jer jednostavno više nema mjesta u ovom busu.

Sve super ali ono što me je iznenadilo jest slijedeće – izašla sam sretna iz Muzeja suvremene umjetnosti. Je, sretna i to poprilično. I izlošci i postav su im svježi, zabavni, neki su čak vrlo smiješni, i sve odiše pozitivnošću. Na ulazu lijepo stoji "Svrha umjetnosti je da razdrzma kada je vrijeme ugode i uljuljkanosti te da nadu kada vlada depresija." (op.a. slobodni prijevod)

Ja ne znam kako vi stojite s tim ali ozbiljno tvrdim da ako na još jednoj izložbi naiđem na nečiju spermu, pljuvačku, stidne dlake ili crno platno sa sivom crtom ili rad na kojem piše kriza/užas/sranje – vratiti ću se s buldožderom. Bez zezancije. Koji k...?!? Pa čovječe em smo svi u klincu, em izađeš na neki događaj da se malo digneš a tamo te uvijek, ali uvijek, dočekaju radovi tuđih sranja. I da budemo otvoreni, u 99% slučajeva nečega što si već vidio kod drugih. I ti bi što, trebao padat' u nesvijest od te silne kreativnosti? Ma idite svi skupa u materinu, eto. Svi koji bilo kakvu lijepu ili optimističnu umjetnost smatrate ne-cool, svim pozerčinama kojima je prenemaganje u kukanju i pljuvanju najviši domet i karta za tobožnju uzvišenost. Jednostavno odjebite više.

Eto, rekoh. Toplo preporučujem odmak od naše stvarnosti u neku drugu, bolju, manje prenemagajuću.

I još jedna stvar, koliko god blejala u ljude, žene pogotovo, nisam naišla na ljubljanske primjere one naše tipične odjevne malograđanštine. Znate na šta mislim, nekakvo "špiciranje" gdje nesretnice nabadaju u štiklama, nose 2 i pol šlepera šminke u deset ujutro, sve začinjeno mnoštvom blještećih elemenata u vidu natpisa na majici, šljokica, fejk dijamantića, zlatnih zakovica i sličnog. Vidjeh tri takve od kojih su dvije bile neke Ruskinje a za treću pretpostavljam da je dio nekog scenskog izražaja.

Uz pozdrav stanovitoj ženki koju vidjeh jučer ujutro u gradu, izblajhanoj i našminkanoj toliko da je izgledala ko transvestit, s pola guzice koja je virila iz minice i njenom ubadanju u visokim štiklama čiji se hod jedino može usporediti s nekim čudnim genetskim eksperimentom pretile ovce, stare kokoši i hodača na štulama. (Ženo jebote, ljudi to moraju gledat!)

A vama poruka – zbilja negdje postoji život, to nije urbana legenda.

Jer mi to zaslužujemo, vol.107.

aquamarina @ 09:52 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 27, 2013
Ovo je jako važno.

Možda ništa važnije nećete pročitati u životu. Ovo što ćete doznati je šokantno i potpuno znanstveno utemeljeno. To je pitanje s kojim se mora pozabaviti svaki čovjek na svijetu.

Plavuše. I plavušci.

Kako znate, ja sam borac za prirodno. E pa, dragi moji, blond ekipa nije prirodna. Kako mislim da nije prirodna? Zato jer su genetska mutacija nastala prije otprilike 11.000 godina. Ne kakim. I oni, i crvendaći. Da, da, svatko sa svijetlom kosom i očima, nije "prirodan". I šta sad? Kako možemo dopustiti da takvi slobodno šeću među nama? Da se razmnožavaju, idu naokolo kao da je sve to normalno i zavode našu djecu da postanu kao oni. Jer upravo to i rade. To se stotine tisuća curetaka, žena, i pokoji muškarac, blajhaju i izvrću tradicionalne vrijednosti ruglu. Ti ne poštuju nikoga i ništa. A mediji su na njihovoj strani. Svakoga nam dana guraju pod nos sve te bjondine i crvenokose kao da je to nešto poželjno.

 

I nemojte misliti da nisam tolerantna. Jesam, ali nek pokazuju to svoje između svoja četiri zida, a ne da mašu s tom plavom i riđom kosom u javnosti ili izlaze na cestu bez zatamljenih naočala da svi moraju gledati kako trepću nekakvim svijetlim okicama. Neka stave maramu, kapu, masku za varenje, da mi drugi to ne moramo promatrati. Mi smo dužni sačuvati svoje bogato genetsko naslijeđe od takvih. Što će biti ako vam se dijete, ne smiješ ni pomisliti, zaljubi u nekog takvog? I još ga nagovori da se prefarba? Ili čak kupi leće u boji? Kako ćete susjedima na oči? One njihove sažaljive tople smeđe oči? I tko kaže da je 47 milijuna puno za ovakvu stvar? Pa radi se o... o... našem naslijeđu, ko to more platit?

 

Nemojte nasjedati na pokvarenu zapadnjačku propagandu kako je to normalno ili poželjno jer nije. I nemojte da vam djecu uče u školi kako su ti svijetli i crvenkasti nešto posebno jer su rijetki. Manjina kao, je li? Da ne bi! Vaša je dužnost zabraniti tim pokvarenjacima što nas zajebavaju već 11.000 godina da se javno razmeću. Pa valjda se zna koja boja kose i očiju je prirodna.

Dosta je bilo! Recimo NE blond teroru! (i onom boje mrkve, isti su)


(Zahtjev za referendum možete potpisati kod frizerke Maje u Donjim Sporadićima, dojadilo joj blajhat)



Jer mi to zaslužujemo, vol.197.

 

P.S. Eto baš tako mi zvuče argumenti cijenjene inicijative i onih koji ih podržavaju.

aquamarina @ 19:54 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 13, 2013
Ne znam ja kako ste vi prošli s ovom burom ali meni nije bilo dosadno. Opalio me češer po tintari s nekog stabla, (obranio me omiljeni model kape intimno zvan "čudnovati kljunaš), u sred ručka mi je na balkon zviznuo preostali dio nečije tv-antene, furah se na Hulka jerbo mi je buretina sasvim iskrivila one držače za škure, probijah se po gradu između intervencija vatrogasaca (dečki, gore spomenuta kapa dole), a ni Super Mario mi ne bi imao šta prigovoriti na cik-cak linije kojima sam se služila pri putu doma.

Ostao je samo kontejner. Koji je ispao svima problematičan.

 

Krenem ja ujutro nahraniti mačke, ispraznim jednu limenku i onako skupljena od zime kročim na ulicu. Tamo, točno ispred portuna, stoji parkirana super-turbo-mega-injection-monster-cisterna od Plinare. Blage nemam kuj će tamo ali nema veze, cilj mi je kontejner. Koji nije na svom mjestu. Ono, gledam da se nije sakrio iza cisterne, mislim zbog bure i tog, i onda ga skužim sirotog kako se totalno unaopačio i visi jednim dijelom na cesti. A ono puše, nosi brate ko da smo participanti u Čarobnjaku iz Oza. I što ću? Mislim, pa može doći do saobraćajne, netko se može zabiti u njega i nastradati, može dijete prolaziti, mačka, pas, šta ja znam. A ništa, ajmo ga dignut, zarotirat i staviti nazad na pločnik. I jebem ti al`je težak! Jedva, ali jedva, ga ponovno pozicionirah. Odmah me kičma ćopila ali bar je kontejner bio siguran.


I ne bih tome pridavala previše pažnje da mi nisu svi, kojima sam rekla, počeli srati. Citiram, "dobro, jesi ti normalna, pa kičmu ćeš si još srediti, trebala si pustiti da to neki muški napravi", "ma svašta s tobom, pa trebala si pustiti, već bi ga netko dignuo", "a ha ha zvati ću te Herculanea" (lokalno smiješno zbog Herkula i imena Herculanea – naša gradska čistoća), "pa daj, šta te briga, nek to netko drugi diže, nije to tvoj posao". Hm.

Da stvar bude bolja, u Glasu Istre je izašao članak sa fotkom srušenih kontejnera koje već dva dana nitko nije podignuo. Komentari ljudi su isti kao oni upućeni meni – nek to netko drugi podigne.


Ma nemoj?

E pa u tome i jest stvar. Eto baš u tome, u tom stavu. Jebe nam se. Svima. Za sve. Uvijek ali uvijek očekujemo da netko drugi napravi što treba. Bura je srušila kontejner ispred tvoje zgrade? Pa nek dođe netko, Čistoća, Komunalni, šta ti ja znam, i nek ga digne. Pa neću valjda JA.

E pa faco, trebao/la bi. Stvarno bi. Zato jer je to tvoj grad, tvoj kvart, tvoja zgrada, tvoj fukani kontejner. Žališ se stalno, kukaš zbog društva u kojem živiš, a ne da ti se poboljšati ni taj mali pedalj doma kojim se svakodnevno služiš. Kamoli nešto više. Nadan Vidošević je mlatio lovu da bi kupovao nekretnine? Pa naravno, mogao je, dopustili smo mu. Klinci razbijaju po gradu? Pa zašto i ne bi, nitko ih ne kudi, nek se njihovi roditelji brinu o njima, šta JA imam s tim.

Ali imaš. Svi imamo. Nekada se govorilo da cijelo selo odgaja dijete i tako je i bilo. Znalo je ako napravi neko sranje da će već netko skočiti i zaustaviti ga, makar mu dao dvije iza uha. Ljudi su meli ispred svojih kuća i zgrada, sadili cvijeće i voćke na svakoj slobodnoj površini da im bude ljepše. I bilo je.

Primjera ima bezbroj. I samo je jedan zajednički nazivnik. Ljudi. Dajte budimo ljudi. Nemojte da vam bude teško popraviti nešto gdje treba – nema veze što nije samo i papirno tvoje, pomoći nekome kome je teško – pa bio on starac, dijete, Srbin, Dalmatinac, Kinez, vjernik ili nevjernik, očistiti nešto – nisi ti bacio ali tebi će biti čišće, zasaditi – svima nam je lijepo vidjeti nešto što raste i buja, nasmijati se nekome – jebi ga, svima nam je teško ali biti će ugodnije i tebi i tom drugome. Netko treba početi, zašto to ne bi bio ti?


I slijedeći puta digni taj fukani kontejner! (još me štreca pri svakom okretanju ali opet ću ako zatreba)

 

Jer mi to zaslužujemo, vol.195.

 

aquamarina @ 18:25 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
četvrtak, studeni 7, 2013
Ja obećah. Pa zato ide. Recept za Carrot cake. Devetka, knock yourself out. :-)

Prvo se razleti po dućanu. Bleji ko kreten u svo ono voće i povrće, držeći otvoreni popis što trebaš kupiti, ali bezočno zjakajući po sasvim drugim stvarima. Uuuuu vidi avokado! Ko zna pošto je kilo lješnjaka? Ma jel`su ono... jesu, kesteni! OK, koncentriraj se, mrkva. Treba mi 700 gr, znači uzimam kilu i po. Otprilike. I naranče, defintivno mi treba makar jedna naranča.

A sada, brašno, glatko i oštro. Šećer. Pa onda... ah, cimet. I... vanilija, pa grabim malu bočicu. Šećer u prahu, check, mlijeko, ne smijem zaboraviti mlijeko... uzmi vrhnje za kuhanje, 2, ne, 3 komada. Šta sam ono htjela? A da, mlijeko. I maslac. I još nešto. Full bitno. O sunce mu, mascarpone!


OK, ulaziš hrabro u kuhinju, tamo se nalazi jedva jestiva sramota od ručka (zapamti, u polpete definitivno ne ide "mediteranska mješavina", bez obzira kako lijepo i šareno izgledale s njom) pa okrećeš glavu na drugu stranu. Šta ono tražim? Aha, ribež.

Uzmeš od oka, ono što bi trebalo biti 700 gr mrkve, očistiš je i kreneš ribati. Nekih 10 minuta. Pa još 15. Gledaš na sat, već je prošlo pola sata, a ti se još zajebavaš s mrkvom. Pa dobro, koliko to traje??? Cca 45 minuta. Dobiješ izribanu mrkvu, ukočenu kralježnicu i bolne prste. Uh, treba izjednačiti zemljani okus mrkve, podigni i osvježi ga tako da naribaš u nju i koru jedne naranče. OK, stavi mrkvu sa strane. I sjeti se kupiti blender.


Upali pećnicu na 180 i pripremi kalup za tortu, ne zaboravi papir za pečenje staviti na dno.

U veću zdjelu stavi 5 cijelih jaja, dodaj cca 2 i pol šalice šećera, i pjenasto umuti, ono pravi žavajon, da ti netko može malo ukrasti u prolazu. Stavi 180 ml rastopljenog, ohlađenog maslaca i pola šalice ulja. Muti dalje, ko Ornela. Onda dodaj 1 i pol šalicu glatkog brašna, 1 šalicu oštrog brašna, pola žličice sode bikarbone i žlicu cimeta. Nek se mikser proveseli. Ja i tu stavim par kapi vanilije, kad je bal nek je i za biskvit.


Umiješaj kuhačom mrkvu u tijesto, njeeeeežno, i stavi sve u kalup pa ravno u pećnicu. Peci 50 minuta. Ne brini, diže se tek kasnije. Ne puno, ali vrlo zadovoljavajuće. Pusti biskvit da se sasvim ohladi, inače je frka sa rezanjem. (probala, pa znam)

Kreni na kremu. Pjenasto izmiješaj 110gr maslaca, dodaj šalicu i pol šećera u prahu, a onda dodaj cijeli mascarpone, malo vanilije i mlijeka cca pola deca-dec. Krema je mrak. Prereži na pola, stavi 1/3 kreme, poklopi i namaži ostatak gore. Ja stavim i nešto prerezanih badema jer mi dobro izgledaju i odgovaraju ukusom.


Možeš je jesti odmah, ali meni je bolja sutradan. (Voljeni se ne bi složio, njemu je all-time odlična) Ono, biskvit mekan ko duša, turbo sočan, full blesavog ali dobrog okusa, i još s tom kremom... Voljeni je predložio da ga zovemo Zemljano-nebeski. Izgleda po sastojcima da je preslatko, ali nije. Čak sam vidjela da se stavlja i 400 gr šećera u prahu u kremu. Nama je ovako taman.


Dakle, biskvit: 5 većih jaja, šalica i pol glatkog i šalica oštrog brašna, 180 gr maslaca, pola-žličice sode-bikarbone, jedna naranča, žlica cimeta, pola šalice ulja, 700 gr mrkve.

Krema: 110 gr maslaca, šalica i pol šećera u prahu, 450 gr mascarponea, vanilija i malo mlijeka.

 

Jer ti to zaslužuješ, vol.194.

aquamarina @ 22:50 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 21, 2013

Svaka priča mora imati početak. Ova počinje s guzicom.

Otvorim ja u rano jutro kućna vrata prije kojih mjesec dana, i ugledam stariju žensku stražnjicu kako se pomiče. E sad, s obzirom da ljude ne prepoznajem u doggy style poziciji, a za ovu naslutih da je ženska, kulturno se nakašljah i rekoh "Dobro jutro". Pozadina u trenerci promjeni stranu svijeta i umjesto nje ponudi mi žensko lice nove starije susjede. Pretpostavljala sam da ne izvodi "pozdrav suncu", niti išta što ima veze s istočnjačkom filozofijom, pa na bandićevski ke? upit dobih odgovor da strahuje `oće li se momak, koji trenutno pili grane stoljetnog bora, strmopizdit`s krova il`neće. Rekla je da im curi krov, ono nakupilo se borovih iglica, pa to pomiče crijepove. To znam sa sigurnošću jerbo se komad crijepa, tjedan prije toga, našao na našem autu.

Slegnuh ramenima, jebi ga, star je auto, a i nije neka šteta. Nema veze.

I raspililo, je li. I nabacalo na cestovni prolaz. Hm... Neće ići, rekoh, mislim kako bi mi sad trebali proći s autom? Krene ona u kuknjavu, a nedugo zatim svemirskom providnošću stvori se netko iz Komunalnog i krene prijetiti da se to makne jerbo će im instantno zapaprit` kaznu. Pa su grane završile u dvorištu zgrade. Točnije, cijelo brdo zelenila. Jel`znate kako izgleda bor od skoro 150 godina? Mrcina. Ono, svaki dio odrezane grane nosi bar dvajs kila. I rekoh, parkiralo to sve u dvorište i obećalo da će pozvat` nekog da to ukrca i odveze.

Tja, briga me, nek`stoji par dana, bar se mačke imaju gdje igrati.


Prođe mjesec dana. Borovina još stoji tamo. Ali ne stoji vodomjer. Elem, stigao račun za vodu. 600 kuna (slovima: šeststotina kuna). Ma koji klinac?!? Kakvih 600 fukanih kuna?! Pa ne vodimo šugavi aquapark!!! Pozvali Vodovod (uredno platili još 200 kuna za tu sitnicu izlaska na teren) i nastao problem - glavni ventil se nalazi točno ispod te... te... zelene planine. I ne mogu mu prići, nit`vidjet` u čemu je eventualno problem. Zovi opet susjede, koji jesu vlasnici stana, ali ne žive u njemu. Kažu da evo samo što nisu došli po to. Zovi sutradan. Šta? Zar to muž još nije napravio? Prođe dan, zovi opet. Pa zovite nekog, zovite Herculaneu (naša Gradska čistoća). Koga vraga ih ja imam zvat`? Ja da sam dala piliti to sranje, ja bi onda i organizirala odvoz! I tako redom, shvaćate simfoniju.

A valjda će doći, kontam si, i odvesti to napokon. Nema smisla da se ljutim zbog toga.


I onda sinoć, oko 8 navečer, netko pozvoni na vrata. Otvorim, a ono mlađahni susjed iz prizemlja. Ljut ko pas. Kaže da pomaknemo auto jer će ići odvući sve te grane i parkirati ih na njihova vrata. Lakozabavljiva kakva jesam, da ne kažem naivna, krenem se ceriti i hihotati, jeeeeee dobra fora. I ode. Ode, majku mu vući sve te grane na prvi kat i naslanjati ih na njihova vrata. Bez zezancije, nakon nekih pola sata, prvi kat je bila tamno-zelena oaza partizanskog sna. U njegovu obranu, moram reći da je bar hodnik fino mirisao. Čujem mu mater kako viče, ali mali se ne da, čvrsto je odlučio. O... Ooooooo! Šta sad?

No, valjda će se smiriti za pola sata i vratiti grane dole. Nema beda, uopće nema razloga za brigu.

Važan detalj u cijeloj priči jest da je moja mama imala jutros dogovoreno da vozilo Hitne u 8 dođe po nju i odveze je do bolnice, na kirurgiju, staviti joj gips.

Dakle, obavim sve što imam, pomognem majci da se spremi, i u 10 do 8 krenem u dvorište nahraniti mačke. I vidi, nema više grana na prvom katu. Eto, baš lijepo, vidiš kako su ljudi razumni, zaključih, pa nismo divljaci. I krenem dalje i dolje. I imam šta vidit`... O da ti jebem milo sunce! O da vam pas, kozu, nos i baletnu haljinicu!!! Portun! Haustor! Zatrpan! Sve te fukane granurdače se nabrdile i ne`moš proć`! A ovi s Hitne trebaju doći za par minuta! O mater vam svima! A ja s 38 temperaturom. Kud ću? Šta ću? A ništa, krenem vući to... to... zeleno sranje preko ceste, uza sav onaj idiotski jutarnji promet sa svim onim ljudima koji idu na posao, preko na pločnik do kontejnera. Dahćem ko astmatičar, lijepim se od smole, kiša pada po mojoj vreloj ljutoj glavi, ali nema pomoći, moram požuriti.

I stignu oni, ja se rastrčim oko roditeljice, mokra, ljuta, stružem smolu s ruku, ulazim u vozilo, dođemo do kirurgije, a tamo vele da doktora nema, naravno, i da tko je uopće napisao nalog za danas kad je njoj trebalo staviti gips u petak?! Mene pitate? Ozbiljno? Ali čekaj, čekaj, vidi ovo, na nalazu liječnika s Hitne piše 18. , na putnom nalogu 21., a na nekom trećem papiru 15. Ma šta to nije smiješno! Ni najmanje. A ništa, evo dođite opet u srijedu, prvo idite kod liječnice opće prakse da vam napiše novi nalog, pa onda... Sve obavih. I to, i dućan, i isčuđavanje cure s kioska "Ej, šta ti rade sve one grane ispred zgrade?", i cijelu fukanu procesiju maminih tetki i prijateljica, i odoh si onda kupiti kutiju Domaćica i neki nazovi SF u Konzumu. Jebi ga, trebaju mi.


Di sam sad? Na kauču. Zašto? Jer me sjebala kičma od onih grančurdača – jedva se mičem, nogu pomičem maltene ko Herr Flick, štekaju mi kukovi, stvari mi ispadaju iz ruku, a i okrećem se ko Curiosity na Marsu.

I čekam. Čekam da pozvoni bilo tko od susjeda pa da im krenem psovati sve redom, i njih, i krov, i grane, i lijene im guzice.

 

Jer ja to zaslužujem, 193.



 

aquamarina @ 20:00 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 16, 2013
Otvorim oči i skužim da je mrak. Tu i tamo čujem kako prođe auto. Zaključim da ako se ljudi već muvaju, onda mora da je oko 6. Kako me ionako sve boli, zaputim se prema kuhinji i stavim kavu. A onda blenem u sat – da mu sunce neizlazeće, 4 i po je!


A ništa, odoh do kupatila, završim kavu i odlučim raditi do nekog pristojnog vremena. Krave nemam, od kokoši ni kokodaka, pa se uhvatih tipkovnice. Oko 7 odlučih kako bi bilo baš super da ko pravo žemsko odem rano po špežu nadajući se da neće biti gužve. Minutno kasnije, izađem spremna iz stana, s robom koju birah u polumraku, i na hodniku sretnem susjedu kako pere stepenice.


Ja: "Dobar dan! Ste dobro?"

Ona: "O, dobar dan! Pazi molim te, mokro je, da ne padneš."

Ja: "A još mi samo to treba. Mama mi je došla jučer ujutro i slomila je nogu kad je izašla iz autobusa."

Ona: "Aha, mama ti je dobro?"

Ja: "Ma ono, koliko može biti. Boli je noga koju je slomila. Došla je rano ujutro, s onim autobusom u 6, i nije vidjela zidić kad je iskoračila, zapela i pala. "

Ona: "Šta mama je došla?"

Ja, već blago ispilana: "Da, došla je jučer ujutro i odmah slomila nogu čim je izašla iz autobusa."

Ona: "Slomila je nogu?! Pa kako?"

Ja, već trepčući: "Jučer! Jučer ujutro! Izašla je iz autobusa, zapela za zidić, pala i slomila nogu!"

Ona: "A jooooooj, tako ti je to, ma kad krene krene. Pozdravi mamu, ću doć sad koji dan da je pozdravim."


Dirti san of the plaža! Ajde nema veze. Odoh do dućana, i kako u domaćinskom modu odlučih skuhati maneštru, što jer me Voljeni pitao već kojih 480 puta, a što zbog toga jer mama voli jesti stvari "na žlicu" i u onoj pospanosti nisam skužila da mi je vesela butigerka, brbljava ko da je podne, prodala dobru pancetu, s više mesa a manje masti. Dođoh kući, pa skakutah između posla, maneštre i nemoćne roditeljice par sati. To daj ovo, odnesi ono, šta tek sad stavljaš kukuruz, zvoni mobitel ovaj hoće da mu odmah pošaljem nešto, pešt se neće speštat, nemoj stavljati ulje! koje nikada ne stavljam ali nema veze, a jooooj šta nema pašte unutra, ne to je maneštra a ne fakin pašta fažol!

 

Oko 2 popodne skužim da mi se toliko spava da bauljam bez veze. Kao pokušavam nešto raditi, ali uglavnom samo otvaram i zatvaram stvari bez ikakve koncentracije. I čekam. Čekam nekih kulturnih 10 sati da se odvučem do sobe i idem spavati.

Peri suđe, meti, dodaj ovo, natoči vode, ne u tu čašu, mama idi leći u sobu na krevet bez veze se lomiš tu na kauču, odnijeti ćemo ti i televizor tamo, ne, neću, tek onda ću se osjećati kao bolesnik. Neko zvoni ko da je požarna vježba, legnuo na parlafon i gazi ga ne prestajući, idi otvori, eto njene prijateljice koja nosi termosicu. Pitam ženu šta je to, a ona meni "čaj". Kažem da i mi doma imamo čaja, totalno zbunjena, mislim tko ide u goste s termos bocom i čajem ujutra, ali nema veze, stavim im šalice i zdjelu s napolitankama na stol. Onda slušam kako je ona slomila onaj put nogu sa svim detaljima kako to samo iskusnu ljudi znaju.


Oko 7 navečer ode čajanka doma, a ja krenem opet se muvati i kuhati majci kamilicu. Lijepo pitam hoće li i šećera unutra, na što dobijem iznervirano protupitanje "a tko stavlja šećer u kamilicu?!?". Hm, ja? I svi koje poznam? Nema veze, ljuta je jer je boli, nemoćna je, diši, nemoj psovati, operi to suđe, sredi šta imaš i idi se ischillati. Zeeeeen... Smirimo disanje... Hoće li više tih 10 sati, alo?!? Perem to suđe, umorna ko pas, ispadaju mi stvari iz ruku, krenem pa se sjetim još nečeg, pa opet dođem do hodnika pa se vratim, i onda ušuškah mamu u dekice.

Sve sredih, odgledah Big Bang Theory, i odoh u krevet. Napokon, rekoh sebi.


I sad da ja vas pitam, koja je budala isfurala onu ko rani rani dvije sreće grabi? Papak!E neš više Aqua. Za tebe je kulturnih 7 ujutro vrijeme za dizanje.


Jer ja to zaslužujem, 191.

 

 

aquamarina @ 19:17 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 7, 2013
Potaknula me prijateljica sinoć razmišljati što znači ljubav prema vlastitom gradu. Ne znam zašto joj treba, za novi članak ili je samo onako i nju uhvatilo, ali tema jest vrijedna toga da čovjek sleš žena zastane i zapita se. Moju Pulu vole i mrze istovremeno. Pljuju po njoj, a ne daju se iz nje, odlaze, pa pate za njom i vraćaju se, rogobore kako je dosadna, ali onda se dive primjercima arhitekture, pusta im je pa pretrpana. I sve stoji, dok ona propada.

Elem, pita žena što Puli nedostaje. Meni je odgovor bio očit – fali joj pokazivanje ljubavi prema njoj. Što bi rekao onaj 80-godišnji Amerikanac kad je zatražio razvod od supruge nakon skoro 60 godina braka, uzimala me zdravo za gotovo. Eto, ja volim svoj grad. Bez nekakvog pretjerivanja, ja još uvijek često zastanem ispred nekih starih zdanja, koje sam dosad vidjela doslovno nekoliko tisuća pita, i divim se. Ma blejim zadivljeno i u stabla, podove za ime svijeta, i sve mi nekako ... divno.

Ali vjerujem da mi je jasno zašto se s gradom dešava ovo mučno stanje – zbog onih što ga ne smatraju svojim domom. Da počnem od garniture vlasti, stari oprosti, ali ni ti, ni itko od vas, ju ne doživljava onako kako bi trebao. Vama je to posao. Hladno obavljanje dužnosti. Ti se nisi igrao na ovim ulicama, otkrivao stare građevine, plašio se bunkera, ni proveo godine sjedeći na zidićima smišljajući nove avanture. Ti nemaš pojma kako se osjeća dijete koje je vidjelo dječaka kako stradava na njenim ulicama zbog nespretne jurnjave s karićem ili koliko puta je čulo kočenje auta kad je potrčalo za loptom. Ne znaš kakav je osjećaj "zarobiti" ekiparca iz neprijateljskog tabora i siliti ga kaže lozinku jer ste upravo svi gledali "Valter brani Sarajevo" osim njega koji je bio kod bake na ručku. Ti nisi klafrao po užarenom asfaltu svakog ljetnog dana, samo sa šugamanom na ramenu, da bi s prijateljima igrao karte na moru. Nisi se valjao sa školskom torbom po malim komadićima livade znajući da će te stara izvikati na pasja kola jer si opet došao doma prljav kao svinja. Niti si kao teenager pjevao na njenim ulicama kada si vikendom išao vani, rigao nenaviknut na količinu alkohola u parku, skakao ko sumanut u njenim klubovima ili zaljubljeno šetao s nekim ruku pod ruku doživljajući cijeli grad kao svoj dom. Kako ćeš ju osjećati? Većina od ovih što sada sjede tamo "gore" i odlučuju o njoj, igrala se na sasvim drugim mjestima, a u Pulu dolazila ili zbog špeže ili kasnije školovanja. Vama ona nije dom.


Od rata naovamo imamo i "privremene". Pula je uvijek bila širokog zagrljaja i primala je svakog. Imamo tisuće ljudi pridošlih iz Bosne, Slavonije ili drugih krajeva, koji ovaj grad još uvijek smatraju privremenim mjestom. Nakon toliko godina, svaki put kada odlaze u svoj rodni kraj govore da idu kući. Pula im je samo mjesto gdje rade ili se školuju, ništa više. Briga ih je za njene ulice, stoljetne grane, za duh grada. Smeta im pogled na dizalice i buka brodogradilišta. Oni imaju svoju svoju kulturu, ne osjećaju ponos pri pogledu na svaku austrijsku vilu, oni bi te starudije rušili. Ne žele slušati o tome kako su gradom oduvijek odzvanjali rock i neiscrpne zalihe starih izvedbi Lidije Percan. Jebi ga, mi popizdimo na svako stablo koje žele rušiti, njima je ono samo smetnja. Te izlizane neravne popločane uličice njima su ruglo, žele ih isčupati i asfaltirati. Nije praktično.

Zato jer im Pula nije dom. Dom je negdje drugdje. Ovdje su zato jer tu moraju biti, tu su samo privremeno. Ono što rastužuje jest da i svoju djecu, koja su rođeni Puležani, uče istoj filozofiji. Nemoj je previše voljeti, ona nije tvoj grad.


Vjerujem da ima još gradova s istim problemom. I ne znam zašto to čine. Valjda zato jer mogu. Zato jer smo se mi povukli, umjesto da punim plućima izvikujemo njeno ime. Svako malo primjetim neke američke kampanje koje provode u svojim gradovima. Animiraju ljude da se ponose što su primjerice Njujorčani, bez obzira kada su pristigli u grad, jučer ili prije 30 godina. Mislim da bi isti pristup trebao i nama.

Sada si ovdje, ovo je tvoj grad. Nekad je dosadan, negdje je prljav, tu i tamo smrdi, ali je tvoj. Ti ga činiš domom. A ukoliko to ne želiš, ako ga zbilja želiš što prije napustiti, onda ga barem poštuj kao i svaki drugi gost. Vidiš, ja kao i mnogo drugih Pulu volim. Kroz njega su isparadirale mnoge vojske, puno jezika i običaja, i od svakog je ostalo ono što vrijedi. I taj miš-maš je čini prekrasnom. Pula zaslužuje bolje, više pažnje, više poštovanja, više ljubavi. Kao i svi mi. Stranac si samo ako to želiš biti. Ljubav iziskuje prihvaćanje i trud. Pruži ih.Jer mi to zaslužujemo, 190.

 

 

 

 

aquamarina @ 08:12 |Komentiraj | Komentari: 22 | Prikaži komentare
subota, rujan 21, 2013
Štetočina nastavlja niz. Za sada je 9:0 za mene. Ono, kupila sam jučer novu vagu, nakon što sam zaključila da ovo samoobmanjivanje ne smije više trajati (čitaj: roba se skuplja, nije da ja jedem previše) i da svakodnevno vaganje ima pozitivan utjecaj na mene jerbo onda fakat krenem s motivirajućim izjavama. (čitaj: prestani žderati stoko pohlepna).


Elem, vaga je staklena. Sve su staklene. Ne postoji niti jedan jedini model za nas trapave koji često zapnemo pa je slučajno šutnemo do drugog zida ili nam nešto padne na nju ili je jednostavno prevrnemo. Tako da sada samo čekam ono krc. Nego, da ne bude dosadno, u međuvremenu mi je puknuo patent na novčaniku što je rezultiralo sa lepezastim letom i totalnim rasulom kompletnog sadržaja ispred najbližeg mi kioska. To se novac, kartice, vizitke i nekakvi računi razmilili u radijusu od par metara pa su mi slučajni prolaznici pomagali skupljati stvari. O sramoto pregolema!

I prođe 5 dana, a ja krenem u apokaliptično jutro po špežu i naravno cigare. Da, na isti kiosk. U jednoj ruci krcata najlon vrećetina, a u drugoj BFF kišobran kojeg cijenim već godinama. To kiša pljušti a vjetar se razmahao ko Branimir Bilić na temu Haaga. Zakoračim na cestu ispred kioska i uletim u mini-tornado koji mi je odlučio oteti kišobran. E neš stoko! Borim se grčevito, ko saborski zastupnik za mirovinu, vučem, okrećem se, psujem, natežem i odeeeeeeee!... Kišobran nisam htjela baciti, nego sam s onoliko dostojanstva koliko mi je ostalo polako odkasala doma u jednoj ruci sa špežom, a u drugoj sa okrenutim mega-kišobranom (izgledao je ko satelitska) iz koga su na sve strane štrcale žice. Mokra i smrznuta. Prizor samo takav.

Ušuškah se u relativnoj toplini vlastitog doma, gubih vrijeme kojih pola sata, kad mi sine – jebem ti sunce, pa riknula je i grijalica na proljeće! Jedna od prednosti divne austrijske arhitekture, za vas koji ne znate, su apsolutno neugrijavi (je, je, stavljam copyright) prostori. To je visoko u vražju mater, i svi se ponosimo s ogromnim hodnicima, tako da se prostorije griju zasebno. O da ti sunce...


Tako da sad kontam šta kupiti. One električne radijatore sam probala pa ne dolaze u obzir. To nije dobro ni za krpe sušiti. Kalorifer guta struju ko prosječni metal band na Hammerfestu. Ne, još uvijek nam zgradi nije uveden plin. O običnim puhalicama nemam blage. Ali znam da već olajavam HEP i njihove račune. Već su krenule blagoglagoljive rječice zbog njihovih pretpostavki potrošnje stiglih u vidu računa ovaj tjedan. Tako da već potiho psujem i njih i "smanjenje cijene" i presjek potrošnje zadnjih par godina uz pjesmu "Tri sam ti zime šaptala ime... Da vidim deke!!!". 

Ako imate kakvu pametnu ideju, samo dajte.

 

Jer ja to, sunce mu, zaslužujem. Vol.187.

aquamarina @ 18:37 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
četvrtak, kolovoz 29, 2013
 Da odgovorim na pitanje, tako divno opjevano od strane Jadranke Stojaković "što te nema, što te nema".  Ili na ono "đe si, đe si, dođe mi da vrisnem". Il`na onu Đavola "a gdje si ti". Ili... OK, shvatili ste.

Jel`znate, a znam da znate nemojte se praviti blesavi, kad krene onaj "što god ufatim u ruku rikne" period? E pa opet se pojavio, sunce li mu!

 

Ima nekih 15tak dana cca, krenem ja na vagu. A ova na godišnjem. Skoknem po bateriju a ona i dalje odbija suradnju. To probam čačkat, micati žice, ali ne odgovara. Ošla na vječna lovišta. U njenom slučaju bit`će valjda ona sa američkim idealima debljine. Al`ajde, rekoh nema veze, i nije neki gubitak kad moj kilovni dobitak naraste a ja sam u stanju neupućenosti.

Ali onda operem kosu i krenem po svog dugogodišnjeg plastičnog asistenta da osušimo grivu. Fino ga uštekam u šteker, on zašteka, opiči me strujom, ja ga kao svaka druga budala bacim iz ruke na što se on krene derati i poskakivati po podu. Tu moram dodati podatak da je  moja zericu pretjerana reakcija vezana za događaj kad me ko 9-godišnje dijete opizdila struja kad sam iskopčavala radio iz štekera. Elem, pružim ja ručicu, sranje me prvo zalijepi za utikač, pa me počne drmat` i onda me odbaci ko u crtiću na drugu stranu sobe. A fen prije ovog mi je doživio duhovno prosvijetljenje - samozapalio se dok sam sušila kosu. Stoga sam tada kupila novog koji me, vjerovali ili ne, dobro i odano služio 15 (riječima: petnaest) godina. Kako? Ne držim ga u kupatilu, zbog vlage, nego u spavaćoj. Je, i nisam baš tipični konzument, po meni bi cijele industrije propale, uzalud im marketinške kampanje. Stoga se emocionalno oprostih od starog prijatelja i kupih brand novi. (koji se, usput budi rečeno, dere ko kreten, cijeli kvart sada zna kad sušim kosu)

Prođu dva dana i krenem raditi kolače. Upalim mikser i nakon neke dvije minute rascopa se desna žica (kako li se već zove) i fijuuuuuuuu, izgleda ko cvijetić. O pa da mu jebem sunce više!

I klafram ja tako po kući i svako malo čujem čudan šljap. Pogledam dolje kao ono se lijeva papuča isplazila ko razmaženo derište u cirkusu. Nastojim joj vratiti na mjesto tu poganu jezičinu i otpadne joj peta. Krenem do dućana i nešto mi čudno. Pogledam opet dolje i imam šta vidit`  - ošle polako omiljene japanke. E pa, stvarno više.

 

I onda se desilo ono najgore. Ono na što pošten čo`ek ne smije ni pomisliti. Ono što se ne izgovara. Fukani Voldemort..... Umre mi comp. Čovječe, riknuo mi je comp!!! Neeeeeeeee! Ooooo bogovi zašto? Zašto baš on? Zašto baš moj?!? Od sve tehnike na svijetu kud mene ostavi bez najboljeg mi prijatelja? Neeeeeeeeee, ne moj penzić! Moj prst u moru, moja korica kruha, moj učitelj, moj prijatelj, moj... Baš moj!...12 godina je radio.  I nema toga što nismo prošli. Čak u onim trenucima neizrecive tuge mislih kako da napišem pismo HP-u jer jedino bi oni mogli cijeniti tu izvrsnu mašinu i shvatiti moju bol. I bilo bi im drago čuti da je moj penzić laptop sa preko 12 godina intenzivnog rada... Kakav gubitak...

Stoga, teška srca, kupih novi. I ukoliko se Gates obratio svom osobnom liječniku zbog nezaustavljive štucavice koja traje od prošlog tjedna, imam poruku za njega - jebem i tebe i Windows 8, na!!! Jebem ti i user friendly pristup, i uuuuuuu pametno sučelje od čega je polovina neki šugavih reklama, i hovering sat koji izlijeće kad hoće i zauzima mi bar petinu ekrana, i obavezno logiranje nakon samo par minuta nerada, i fukanu pretpostavku da radim sa touch screen monitorom, i nemogućnost normalnog korištenja Outlook Expressa pa se sada zajebavam sa Thunderbirdom koji zamisli ima neki bug pa ne mogu slati poštu, i sva ostala sranja koja si nadoheklao! Stoko bezobzirna! Idiote! Budalo! Iz nekog razloga još 37% korisnika na svijetu inzistira  na korištenju XP-a, a ti pitaš zašto? Zato jer je Osmica sranje! I ne, nema mogućnosti prijeći ni na Sedmicu, osuđeni smo na...na... ovo!!!... Glupane.

 

I sad da tu ne spominjem one sitne stvari, što mi se sasvim odlijepila knjiga iz knjižnice, i slično, i što sad napeto gledam u sve žarulje po stanu očekujući onaj poznati puf. Elem, riknula sam. I shodno s time svako malo ričem u zrak, čisto onako. Da otupim frustraciju. I nastojim to gledati s pozitivne strane, kao hej! pa sad imam nove stvari! Hmmm... A i znam šta ćete mi reći,

da ja to zaslužujem, vol.186. (idem se dalje mrštit`i psovat` u prekomjernim količinama)



aquamarina @ 10:33 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 29, 2013
Ljeto gospodnje 2013. Sunce, kao i svake godine nemilosrdno prži. Mlado muško čeljade od svojih 16 godina baulja gradom ne znajući što će sa sobom od dosade. Ono, škola je završila, na tv-u nema ništa, prijatelji pobjegli sa roditeljima na more a on glavinja po polu-praznim ulicama tražeći bilo kakvu zanimaciju. Na jednoj oronuloj fasadi ugleda natpis „ORA 2013 – za mlade koji vole Hrvatsku“. Hm, mlad je, ono fakat voli svoju zemlju, brani je na svim portalima od srbočetnika, komunjara, Židova, i šta ti ja znam, prati sve tekme, obožava Thompsona i sve u svemu je pravi veliki Hrvat.

 

Uđe u malenu prostoriju gdje ga za oronulim stolom dočeka srednjovječni lik s naočalama. Čovjek se ustane i sa smiješkom mu se obrati – „Dobar dan! Dobro došao! Evo sjedni i ispuni prijavnicu „ . Entuzijastični cvikeraš energično krene – „Odlučili smo kao nekad pokrenuti akcije za mlade koji zbilja vole svoju zemlju! Evo, nudimo sudjelovanje u izgradnji dječje bolnice u Virovitici, izgradnju Pelješkog mosta, onda izgradnju pruge na relaciji Lupoglav-Rijeka, izgradnju bolnice u....“ – krene mrcina bez uzimanja zraka.

„Uouuuuu čekaj, čekaj jebote! Stani malo!... – zaustavi ga mladac. – „Dakle, ja bi tu trebao kao kopati par tjedana il`tako nešto? Ono, kao fakat gradit?....Hm...Dobrooooooo. Šta ću dobit za to?".  Čovjeku se oči zacakle i ponosno odgovori – „Udarničku značku!!!!“

 

„OK, sorry, ne kužim... Kakvu značku, to je ono što su starci nekad skupljali, jel`tako? OK, šta još dobijem uz tu značku? Koliko love? PlayStation 4? Ili Xbox? Ne, ne stani! Mogu dobiti novi Iphone?“ – upita kontajući kako će mu super leć da izgubi par tjedana u nekom kampu kraj mora, zbriše malo od staraca i dobije Iphone već kad mu ga ona škrtica od oca ne želi kupiti.

Očalinko uzme polako zrak i odgovori – „Ne, samo značku. Ovo je dobrovoljna akcija. Svrha je izgrađivanje Hrvatske, razumiješ? Država nema novaca a nama su potrebne i ceste i bolnice. A vi ste mladi, možete nešto napraviti, dati nešto i osjećati se dobro zbog toga. I usput se odlično  zabaviti.“

 

„Uuuuuuh......Kako misliš zabaviti? Oće bit koji party?“ – upita s nadom.

Čovjek ponovno živne – „O da! Svake večeri nakon rada ćete se družiti i zabavljati! Vidjet ćeš, super je! Uvijek dođe netko s gitarom pa se ori pjesma do kasno u noć!“

„Ma ne pitam te to!“ – sve nestrpljiviji klinjo krene, „Hoće li bit koji poznati DJ? Ono Bicep, Basanov, Carlo, netko jebote?!?“

„Paaaaa ne, mislili smo da se navečer sami zabavite... Ali će biti raznih igara, pa fotografskih tečajeva, onda tečajeva stranih jezika, pa učenje starih zanata.....“ – krene nabrajati dok ga mali ne prekine.

„Čekaj malo! Pa sad mi je završila škola! Neću valjda ići negdje gdje moram učit!!! Neću to.... Dobro, jel` su bar ti apartmani kraj mora klimatizirani?“

Ovaj ga iznenađeno pogleda ne shvaćajući – „Apartmani? Kakvi apartmani?!? Organiziramo kamp za sudionike nedaleko gradilišta. Mislim, biti će sigurno i nekoliko mobilnih baraka za sudionike ali u njih smo mislili staviti nadglednike i ženski dio volontera.....“

 

Mali ga gleda u čudu – „OK, da budemo na čisto – ti želiš da JA idem negdje u pripizdinu, rikavam kopajući na ovoj vrućini, za nula kuna, provedem par TJEDANA bez compa, PlayStationa i tv-a, navečer me zabavlja samo neki papak s gitarom i da za to dobijem nekakvu jebenu značku???? Pa dobro jesi ti lud?!? Kakav je to fašizam i iskorištavanje?!? Pa tebe treba prijavit! Sad ću zvat i starce i policiju i Hrabri telefon!!!“ – digne se stolca i ode lupajući vratima.

Čovjek umorno uzima formular natrag i vrti glavom. To je nama naša borba dala. Hrpu razmaženih sebičnih budala.

Jest, okus je gorak ali sami smo si skuhali.

 

 

Posvećeno svim kafanskim i internet domoljubima, muljatorima i proračunskim parazitima.

 

Jer mi to zaslužujemo, vol.185.



Sad ozbiljno, možete li i samo zamisliti današnje teenagere da mukte rade ovo?

aquamarina @ 12:27 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 22, 2013
Žeže nemilosrdno. Iz tog razloga, a malo i zbog onog javnog obećanja datog upravo na ovom servisu, odoh u petak na more. Za one koje nisu bili, s punom odgovornošću izjavljujem da je isto hladno u vražju mater. Ono, uđeš i nezaustavljivo nekontrolirano kreneš sa „Pas mater! Da mu pas mater!!!Jeboteeeeee!Riknut ću!!!„ i nastaviš s nadasve vulgarnom odom narednih 10 minuta. Sve se nešto nadajući da će se u narednim sekundama voda nekim čudom ugrijat. Aha, moš mislit.

Elem, uđoh ja, na usnama i dalje a cappella vokalno-koitalna izvedba, i krenem plivat. Gore dole, ajd sad na drugu stranu, pa se vrati.... ajde stoko zadihana, znaš da je fizijatrica rekla da OBAVEZNO plivaš ovo ljeto.... Pa izađem, zapalim cigaru-dvije dok se malo ugrijem i opet u vodu. Ono, elegantna sam. Ma izgledam ko Esther Williams! To graciozni pokreti ruku zasijecaju vodu dok prpošni rad nogu prati i upotpunjuje dojam ove raskošne morske rapsodije. Galebovi kliču, vjetar radosno miluje grane, penzići uzdišu ležeći na oblucima a ja i dalje plivam. I svi postajemo jedno. Oh divote!

 

I onda krenem doma, je li. I već mi nekako... čudno. Ono, trnu obje ruke a ja poprilično usporena. Premještam ruksak, izvijam vrat, ali ne pomaže. I kako sati prolaze meni je sve gore. Ono, boli da mu jebo pas ćunku. To je utrnuo cijeli gornji dio tijela. Jezik mi trne, za ime svijeta! I kad legnem – još je gore. Ma šta je to?!? Odgovor je jebeno prsno plivanje, eto što je. Kod fizijatra su mi zaboravili reći „plivanje svakako ali prsno nikako“. Stoga rikavah do jutros kada odosmo ponovno da ispravim grešku, samo ovaj puta s napomenom „plivaj samo i isključivo leđno“. OK, probat ću. Ono što moram naglasiti je da ja ama baš nikad nisam plivala leđno. Ono, nikada, ni jedan jedini put.

Na šta je to ličilo? Gledajmo to sa pozitivne strane – bar se Voljeni od srca nasmijao. Zamislite sad mene, sa svojih 1,73 i dobrih 65 kila kako nekoordinirano mlataram sve u 16 rukama i nogama. I da ga jebeš ne mičem se s mjesta! Ni centimetra! Čovječe, šta je sa zakonima fizike?!? Ovo je jednostavno znanstveno nemoguće! Kako mogu toliko budalesat i ne micat se od startne točke?!? Još mi Voljeni sugerira da odem dublje. Pa kako da dođem do tamo???? I ako i dođem, kako da se vratim?!? Pa prije će me struje odnijet do Venecije!!!! Ono, Veljko Rogošić bi u zemlju propao od sramote da ovo vidi.

Voljeni se dere „Opusti glavu!... Noge dole! Ma samo ih izravnaj....Šta radiš? Pa zamahni rukom!...Ne tako!...Kako još možeš biti na istom mjestu????? Ha ha ha ha.....“.

A ja i dalje izgledam ko pomahnitala bova. Divljački se bacam, more se oko mene zapjenilo full gas, pljaskam i pršćem ko da je jato morskih pasa naletilo na pedes` kila svježe govedine i STOJIM na istom mjestu. Dahćem ko kreten od napora, za ime svijeta, nagutala sam se vode i ništa. Osušismo se i odosmo kući. Kroješa zirou points.

 

Nego, ispričam malo prije jedinoj majci situaciju a ona pita „Kako ne znaš plivat leđno?“.

Uzdahnem i iscrpljeno kažem „Pa ne znam, nikad mi nije trebalo valjda, šta ja znam!“

Ona šuti pa procijedi „Pa dobro, ali znaš plivat kraul ili nešto drugo?“.

Vidim ja kuda ovo ide pa da završim odgovorim „Ne mama, oduvijek plivam samo prsno.“

I onda dobijem svu potrebnu roditeljsku podršku sa rečenicom „Ma daaaaaaj! Pederski! Ti znaš plivati samo pederski? O Bože svašta!“

Na, sad sam još i peder.

 

Jer moja mama misli da ja to zaslužujem, vol. 184.



aquamarina @ 12:54 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 17, 2013
„Liiiiiiiipo mi jeeeeeeeeee liiiiiiipo mi jeeeeeeeeeeeeeeeeee...“ počne on.

„Prestani se derati idiote jedan! Hoćeš da te čuje?“ – reče umilno galebova ženica i kljunom namjesti pero na desnom krilu. Uvijek to pero, kako god da ga namjesti ono strši. Probala je i sa motornim uljem što ga je nekidan onaj nesretnik ostavio ispred garaže, stajala na kiši, namještala se zimus naletima bure ali ništa od toga. Ah, nema veze, pokušati će večeras ponovno, prije nego dođu gosti na večeru.

„Jubavi?“ – krene on, „ovaaaaaaj...a jel`baš moran uzet` i pjat?“.

„Naravno da moraš glupane!!!! U čemu ću inače poslužiti meso morončino lošletna?!?“ A lijepo joj je majka govorila, izaberi nekog drugog, ovaj ne zna ni na jajima sjedit` kamoli nosit˙hranu doma.

„Ali srićo...“ – nastavi sav skrušen,, „pa keramički je, iskrivit`će mi se jopet kljun! Pa znaš kako san onaj put cilo lito samo mačju hranu kusa...“.

„Ne seri nego spuštaj se dole i donesi to mljeveno meso!!!!“.

I šta će brižan, odgurne se, zamaše krilima, krene dole, uhvati tanjur s mesom i....

Jebote izletim na balkon i skontam jebenog galeba kako hvata jebeni KERAMIČKI TANJUR s mljevenim mesom kojeg sam stavila na jebeno sunce da se bar malo otopi! Kako sam izletila, pustio je cijeli ulov koji je zviznuo na susjedov krov. OK, zadnje vrijeme su fakat napast, svaki dan dvaput dnevno stražarim kada idem hraniti mačke jerbo organiziraju sačekušu i krenu tjerati mačke kako bi sami jeli a ja se razmašem ko respektabilni kondor i trčkaram po dvorištu kako bi ih potjerala. Ma lako za meso ili ribu, ali eto nedavno sam stavila i lonac s kremom na balkon da se ohladi da mogu umutiti maslac i eto ih – iste sekunde kako sam ušla u stan. I ok, kužim meso, ali šta će mu za ime svijeta tanjur?!?

Ništa, zamolim divnog i avanturistički raspoloženog Voljenog da se spusti na krović, uzme to meso i tanjur. Čuj, tanjur.... Spremim se, odem do kioska po dnevnu duhansku dozu i ispričam kiosk-ženi anegdotu o galebu-konobaru. I kaže žena da joj je muž pričao sad kad je bio u bolnici kako su mu supatnici u sobi par dana hranili nekog galeba u 8 ujutro i 8 navečer i jednu večer, kada im je dosadilo, nisu stavili hranu na prozor i u 20.05 je pernati počeo kljucati po prozorskom staklu. I ne staje! Živi Hitchcock jebate!

Nego, kad smo završile, tip koje je stajao sa strane je dodao svoj obol – kaže da je vidio galeba kako ganja, ćopiva i odnosi štakora! Ma koji....? Galeb? Štakora?!? Šta ima krizu identiteta jebate, ufurao se da je sokol, jastreb, šta li?!? Ono, kako je krenulo, očekuješ upalit˙tv i čuti Šprajca kako ozbiljnim glasom govori „Nakon posljednjeg napada galebova iz obližnjeg stada nestalo je 45 ovaca.....“.

Čuj galeb štakorizator... Što možda i nije loša ideja. Ono, istrenirati ih umjesto deratizatora. I tako se riješiti druge gamadi. Hm, trebalo bi razmisliti.U svakom slučaju, ja na balkonu više ništa ne otapam nit` hladim. Pusti ti to.

 

Eto toliko, nadam se da vas muče neki drugi galebovi, oni sa sunčanim naočalama i jeftinom spikom. Koji, za razliku od pravih, ne ostaju cijeli život s istom ženskom galebicom. Mada se ponašanje svodi na isto, klepto-paraziti su, naporni su i seru s visoka.. Ja ih još nisam srela jerbo, vjerovali ili ne, još nisam bila na moru. Elem, malo me posuti kantom vode. Posebno jer bi zbog kičme i sinusa baš trebala. O lijenosti divna li si!

Ajde, evo javno obećajem da ću se potruditi ovog tjedna i otići.

 

A zašto? Jer ja to zaslužujem, vol.183.



aquamarina @ 17:22 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 3, 2013
Sve je počelo s uputama. Dakle, kao i svakog ljeta, zaustaviše nas na ulici prvi glasnici turističke sezone i upitaše za smjer. Pazi, oni bi se provozali Stojom uz more. Ma nemoj?!? I to baš Stojom, je li? Ne bi možda Lungomare kao sav ostali turistički svijet, pa da fino blejite u more, borove i kafiće, nego vi bi baš dijelom gdje moš vidit samo industriju i bivše vojne objekte. A došli na godišnji, je li? Kupat se i sunčat, je li? I usput škicat kako zagađujemo i puštamo da propadaju kompletni građevinski kompleksi! E ne može, bando europejska! Nemate vi šta gledat kako mi... radimo što već radimo. Ili ne radimo ništa, kad smo kod toga! Ajd fino doma pa tamo prodajte te fore!

 

Prođe dan a u stan ispod našeg dođu dvije manje obitelji Slovenaca. Elem, stan je kupio Slovenac i u njega, osim vlasnika i njegove obitelji, svako malo dolaze drugi predstavnici kozoroga klasificirani kao prijatelji. I shodno s time, kako pomenuti glase kao vrlo pristojna nacija od koje, kako kažu, mi imamo puno za naučiti, lijepo se nameračih pokazati se u najboljem svjetlu ko vrli pripadnik mile mi nacije. Pa malo popizdih.

Odoh ja to popodne nahraniti mačke u dvorište i ugledam na kupatilnom prozoru stana novo zlovensko lice. Europska kakva već jesam, nabacim svoj najbolji dobrodošlački osmijeh i kažem „Dobar dan!“. I šta lice napravi? Pogleda me s nekim kiselim izrazom i samo se okrene i ode. O da ti majku, tetku, strica, babicu, Laško, Ljubljanske mlekarne i Kranjske kobasice! Kakav je to način?!?... Prođe dan, sjednemo Voljeni i ja u dvorište, kad eto zlovenskog pomlatka, fantja od svojih 8-9 godina sa romobilom. Gledamo u njega s namjerom pozdrava i kurtoazne izmjene besmislica a dečec ništa. Nula bodova! Ignorira nas ko njegov stari dan prije. E neš majci! Lijepo naglas izgovorim „U mom selu se ljudi pozdravljaju kad se vide“ a mali samo okrene romobil i lagano uđe u zgradu. Znači tako ćemo? OK, e pa dabogda vam Todorić i Tedeschi pokupovali cijelu državu, na! Bando slovenska!

 

Taman se malo oporavim i krenem slijedećeg dana na bus (da, opet sam išla busom). Na stanici sitna nonica sa povećom torbetinom u koju je utrpala bit će pola kuhinje. I kako je bus dolazio ponudim se da joj unesem to naizgled preteško breme u vozilo da brižna ne pati. U lijevoj ruci mi oveći kišobran, kojeg sam stavila ispod miške, i u šaci sitno za kartu a u desnoj bakičina problematična torba, je li. I dakle uđemo ja i bakica u autobus a ja nemam nikavog oslonca jerbo su mi obje ruke zauzete. Ono bus krenuo, baca me na sve strane i sve si nešto izgledam ko Mladen Grdović prije rehabilitacije pokušavajući održati ravnotežu između vozačevog stiskanja kočnice pa gasa. A babac nikako da odluči gdje će sjesti – te ovdje će, pa neće, pa tamo će, pa se predomisli, a ja i dalje surfam po zajebanoj površini i trudim da se ostanem u okomitom položaju.

I napokon sretna dobitnica sjedne, a ja taman krenem spustiti torbu do nje, kad onaj nesretnik od šofera zakoči. A ja malo izgubim ravnotežu. I kako sam lamatala nogama naprijed-nazad, slučajno stanem svom snagom i sa svojih respektabilnih 65 kg na nogu neke postarije Francuskinje. Krenem se okretati da joj kažem umilno „Pardon!“ i jebo ga ja zaboravim na onaj jebeni kišobran što ga držim ispod miške i zviznem drugog sjedećeg Francuza po ramenu a izgleda i po tintari! Croatie dix points....O jebem ti, biti će da su vidjeli svih 28 zvjezdica! O bruke i sramote! Izazivati međunarodne incidente na pragu ulaska u novo, europejsko doba!

 

I uopće ne vidim čemu uzbuđenje. I čemu zapravo Oda radosti. Tko se i zašto toliko veseli? Ali kako je krenulo, vidim da će nam trebati muda. Ono, mali smo, nesigurni, a još i novi. A znate kako takvi prolaze, tko kod naiđe opali mu čveger. Stoga predlažem da nabacimo svi zajedno zajebantski osmijeh na lica, uhvatimo se za obiteljske dragulje i fino im otpjevamo Muda radosti. 

Jerbo ipak smo mi njih sve tijekom povijesti nadživjeli. Ma možemo mi to. Kako smo sve do sada, tako ćemo i ovo. Makar ih na kraju sve rasturili, kao što smo i prije.

 

Zato jer smo tu majstori.

Zato jer mi to zaslužujemo, vol.181.



 

 

 

 

aquamarina @ 10:46 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
ponedjeljak, lipanj 24, 2013
Ima tako divnih i praktičnih običaja. S obzirom da smo na svu našu brbljivost ipak civilizacija koja se često nalazi u problemu zbog loše komunikacije, neke stvari će nam objasniti sve.

Evo primjerice ako nekome u Rusiji poklonite žuto cvijeće to znači da prekidate s njim. Jednostavno i čisto – nazoveš cvjećara, pošalješ tucet narcisa i sve si rekao. Ako se kojem slučajem nađete u Walesu ni pod razno ne primajte žlicu od nikoga. Ono što je za vas „uuuuu jest`ćemo juhu!“ za njih znači pristanak na brak. Onda recimo na samom jugu Italije nemojte ni u ludilu pozvati slasno žensko biće u šetnju po gradu/selu jerbo će na njenoj kući slijedeće jutro osvanuti crvena zastava a otac „buduće mladenke“ će vas tražiti puškom po gradu ukoliko se isti dan ne pojavite.

Ali postoje i neki uistinu praktični kao onaj da indijske udane žene svako jutro zafrljače onu crvenu točku na čelo tako da cijeli svijet zna da su ozbiljno zauzete. Kod nas bi ekvivalent valjda bio vjenčani prsten. Da potencijalni zainteresirani upucavači jednim pogledom na prste lovine fino dobiju poruku „ajde šetaj, nema tu ništa za tebe“.

 

E tu smo. Dakle, poznam jedno uistinu drago i prelijepo žensko biće koja muku muči s vrlo zauzetim likovima koji bi na pitanje jesu li oženjeni najradije odgovorili sa „da, ali ne sasvim“. Kao što rekoh, zbilja je pojava. Na njoj nema ni traga vulgarnosti, sva je fina, graciozna, što uz njenu simpatičnost, načitanost, odličnu tjelesnu kondiciju i već spomenutu ljepotu, za rezultat daje ženu s kojom bi muškarci zbilja željeli biti. Nije samo seks u pitanju. Ona je tip žene zbog koje odmah muškarcu osobno naraste vrijednost jer je s njom, jednostavno bi bilo odlično prošetati ruku pod ruku s tim divnim bićem pa nek okolina pati.

U čemu je problem? Pa recimo da je u našim godinama malo teže pronaći kvalitetnog  single muškarca. Većina je oženjena. Samo što to neke ne spriječava da lako zaobiđu iznijeti tu činjenicu na prvih 2-3 susreta. A njoj definitivno ne pada na pamet izigravati tragičnu figuru koja će uzdisati i brojati sate do njihovog susreta u nekom skrivenom kutku. Istovremeno, ovi oženjeni ne prestaju napadati. Evo u zadnjih godinu dana isparadiralo je njih 11 (slovima: jedanaest). I svi se nekako nadaše da joj taj podatkić neće biti toliko presudan kada ga otkrije. Mislim, pa to je samo brak, komad papira ništa više. Vrijedi puno manje od neprocjenjivih sati koje može dobiti od tako maestralno neponovljivih likova zar ne?

Pa dobro stoko, svakako bezrazložno narcisoidna, u kojem svemiru ti glasiš za punopravnog člana ljudske zajednice? I koje su to fore, nenošenja, ili još gore skidanja prstena, kad uočiš zgodnog komada? Ima li u tebi imalo samopoštovanja? Druge ne znaš poštivati, to je jasno. Čak i da ti je žena najgora zmija na svijetu to skrivanje samo te čini malim usrano kukavičkim  nekarakternim pizdekom. A takvi sigurno ne dobijaju glavne nagrade. Takvi trebaju biti tamo gdje jesu – u nekom zabačenom kutu slineći za svime što dobijaju tebi omraženi pravi muškarci. Je, oni koji ti toliko idu na živce, znaš oni borci koje ljudi sa pravom vole i uzdižu.

Daj budi čovjek, ili se razvedi pa pošteno hvataj krivine ili barem budi faca pa reci „čuj, moram ti reći da sam oženjen ali bi jako volio provesti neko vrijeme s tobom“.  

 

Stoga se došlo do konsenzusa da se uvede novi običaj. Treba ih žigosati. I da ne bude zabune, trebalo bi vrijediti za oba spola. Za one kukavne male princezice koje su odlučuju na rastavu tek kada pronađu novu konjinu kojoj će se nategeriti na leđa i već spomenute slabiće koji bi isto tako uvijek htjeli nešto dobro a nemaju muda za ništa više od kukanja i muljanja.

I sve to pod parolom „Jedan krivi mig dovoljan za trajni žig“. Pa da vidimo kako bi se prenemagali.

Post posvećen svim onim divnim iskrenim ženama i muškarcima koji drže do sebe.

 

Jer svi mi to zaslužujemo, vol. 180.



 

 

aquamarina @ 10:23 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
Arhiva
« » kol 2016
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Brojač posjeta
80949
Index.hr
Nema zapisa.