Od dragog do nemilog bez traga
Idemo dalje
...
Znam gdje stanuješ...

Visitor Map



Clipcanvas
Clipcanvas Stock Footage - HD Video Clip Downloads
Histrica
Discover Istria
Blog
subota, ožujak 8, 2014


Bili ja i Voljeni nedavno u Ljubljani. Zaključili smo da nas dvoje sve ove godine otkad smo skupa ama baš nikad nigdje nismo otišli na godišnji. Uzeli smo si 5 (cijelih!) dana, spakirali kufer i otišli u Emonu. A kad tamo snijeg. I pada brate, ono zajebava sve meteorološke prognozere, a na ulici samo nas dvoje koji se, ovakvi pulski kakvi jesmo, i šačica Azijata veselimo ko Jura Stublić novogodišnjem angažmanu. Usput, smrzli se apsolutno i totalno, u Puli je kad smo krenuli bilo petnaest stupnjeva pa sam nakon tri sata klafranja naokolo (kasni check in) provela par sati drhteći. Voljeni zaspao i kad se probudio našao me kako u kanotjeri i gaćama žderem sendvič čučeći i grleći radijator istovremeno. Talent je talent, što bi reć.

Nego odmaratonirali smo kroz muzeje jerbo su, sunce im strinino, fantastični. Za nas stasalo uskraćene pogotovo jerbo je većina izložaka interaktivna. Jedino što moraš tjerat' drugu djecu sa igrica, reko' ajd'm ini Slovenci, vi ionako možete doć' kad 'oćete, šuš, bjež, idi doma jodlat il' nešto. To šećeš kroz muzej, pa se praviš istraživačem, otvaraš ladice i otkrivaš kosti dinosaura u pijesku, skačeš pola metra u zrak zbog fingirane grmljavine u sred muzeja, gubiš se po labirintu i tako to.

Arhitektura je ko rođena za Hogwarts, u jednom pothodniku naišli na projekciju jesenjeg lišća na podu koje se uzdiže kako prolaziš (čitaj: trčali preko njih lijevo-desno, tobože ga šutirali, sve čekajući da prođu drugi ljudi i praveći se jako ozbiljnim i odraslim, pa onda trk opet se naganjati kad bi prošli), ostaviš pola nazovi-plate u dućanu s igračkama za odrasle (ne takvim dućanom pervertiti) zbog kojih ovih dana tražiš novo mjesto za laptop jerbo nije se za zajebavat' s neodimijskim magnetima i podacima na hardu. I još mi je žao što nismo kupili onu mrcinu od zmaja al' bilo bi možda neumjesno tražiti druge putnike da čekaju ponedjeljak jer jednostavno više nema mjesta u ovom busu.

Sve super ali ono što me je iznenadilo jest slijedeće – izašla sam sretna iz Muzeja suvremene umjetnosti. Je, sretna i to poprilično. I izlošci i postav su im svježi, zabavni, neki su čak vrlo smiješni, i sve odiše pozitivnošću. Na ulazu lijepo stoji "Svrha umjetnosti je da razdrzma kada je vrijeme ugode i uljuljkanosti te da nadu kada vlada depresija." (op.a. slobodni prijevod)

Ja ne znam kako vi stojite s tim ali ozbiljno tvrdim da ako na još jednoj izložbi naiđem na nečiju spermu, pljuvačku, stidne dlake ili crno platno sa sivom crtom ili rad na kojem piše kriza/užas/sranje – vratiti ću se s buldožderom. Bez zezancije. Koji k...?!? Pa čovječe em smo svi u klincu, em izađeš na neki događaj da se malo digneš a tamo te uvijek, ali uvijek, dočekaju radovi tuđih sranja. I da budemo otvoreni, u 99% slučajeva nečega što si već vidio kod drugih. I ti bi što, trebao padat' u nesvijest od te silne kreativnosti? Ma idite svi skupa u materinu, eto. Svi koji bilo kakvu lijepu ili optimističnu umjetnost smatrate ne-cool, svim pozerčinama kojima je prenemaganje u kukanju i pljuvanju najviši domet i karta za tobožnju uzvišenost. Jednostavno odjebite više.

Eto, rekoh. Toplo preporučujem odmak od naše stvarnosti u neku drugu, bolju, manje prenemagajuću.

I još jedna stvar, koliko god blejala u ljude, žene pogotovo, nisam naišla na ljubljanske primjere one naše tipične odjevne malograđanštine. Znate na šta mislim, nekakvo "špiciranje" gdje nesretnice nabadaju u štiklama, nose 2 i pol šlepera šminke u deset ujutro, sve začinjeno mnoštvom blještećih elemenata u vidu natpisa na majici, šljokica, fejk dijamantića, zlatnih zakovica i sličnog. Vidjeh tri takve od kojih su dvije bile neke Ruskinje a za treću pretpostavljam da je dio nekog scenskog izražaja.

Uz pozdrav stanovitoj ženki koju vidjeh jučer ujutro u gradu, izblajhanoj i našminkanoj toliko da je izgledala ko transvestit, s pola guzice koja je virila iz minice i njenom ubadanju u visokim štiklama čiji se hod jedino može usporediti s nekim čudnim genetskim eksperimentom pretile ovce, stare kokoši i hodača na štulama. (Ženo jebote, ljudi to moraju gledat!)

A vama poruka – zbilja negdje postoji život, to nije urbana legenda.

Jer mi to zaslužujemo, vol.107.

aquamarina @ 09:52 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Brojač posjeta
81548
Index.hr
Nema zapisa.