Od dragog do nemilog bez traga
Idemo dalje
...
Znam gdje stanuješ...

Visitor Map



Clipcanvas
Clipcanvas Stock Footage - HD Video Clip Downloads
Histrica
Discover Istria
Blog
srijeda, srpanj 3, 2013
Sve je počelo s uputama. Dakle, kao i svakog ljeta, zaustaviše nas na ulici prvi glasnici turističke sezone i upitaše za smjer. Pazi, oni bi se provozali Stojom uz more. Ma nemoj?!? I to baš Stojom, je li? Ne bi možda Lungomare kao sav ostali turistički svijet, pa da fino blejite u more, borove i kafiće, nego vi bi baš dijelom gdje moš vidit samo industriju i bivše vojne objekte. A došli na godišnji, je li? Kupat se i sunčat, je li? I usput škicat kako zagađujemo i puštamo da propadaju kompletni građevinski kompleksi! E ne može, bando europejska! Nemate vi šta gledat kako mi... radimo što već radimo. Ili ne radimo ništa, kad smo kod toga! Ajd fino doma pa tamo prodajte te fore!

 

Prođe dan a u stan ispod našeg dođu dvije manje obitelji Slovenaca. Elem, stan je kupio Slovenac i u njega, osim vlasnika i njegove obitelji, svako malo dolaze drugi predstavnici kozoroga klasificirani kao prijatelji. I shodno s time, kako pomenuti glase kao vrlo pristojna nacija od koje, kako kažu, mi imamo puno za naučiti, lijepo se nameračih pokazati se u najboljem svjetlu ko vrli pripadnik mile mi nacije. Pa malo popizdih.

Odoh ja to popodne nahraniti mačke u dvorište i ugledam na kupatilnom prozoru stana novo zlovensko lice. Europska kakva već jesam, nabacim svoj najbolji dobrodošlački osmijeh i kažem „Dobar dan!“. I šta lice napravi? Pogleda me s nekim kiselim izrazom i samo se okrene i ode. O da ti majku, tetku, strica, babicu, Laško, Ljubljanske mlekarne i Kranjske kobasice! Kakav je to način?!?... Prođe dan, sjednemo Voljeni i ja u dvorište, kad eto zlovenskog pomlatka, fantja od svojih 8-9 godina sa romobilom. Gledamo u njega s namjerom pozdrava i kurtoazne izmjene besmislica a dečec ništa. Nula bodova! Ignorira nas ko njegov stari dan prije. E neš majci! Lijepo naglas izgovorim „U mom selu se ljudi pozdravljaju kad se vide“ a mali samo okrene romobil i lagano uđe u zgradu. Znači tako ćemo? OK, e pa dabogda vam Todorić i Tedeschi pokupovali cijelu državu, na! Bando slovenska!

 

Taman se malo oporavim i krenem slijedećeg dana na bus (da, opet sam išla busom). Na stanici sitna nonica sa povećom torbetinom u koju je utrpala bit će pola kuhinje. I kako je bus dolazio ponudim se da joj unesem to naizgled preteško breme u vozilo da brižna ne pati. U lijevoj ruci mi oveći kišobran, kojeg sam stavila ispod miške, i u šaci sitno za kartu a u desnoj bakičina problematična torba, je li. I dakle uđemo ja i bakica u autobus a ja nemam nikavog oslonca jerbo su mi obje ruke zauzete. Ono bus krenuo, baca me na sve strane i sve si nešto izgledam ko Mladen Grdović prije rehabilitacije pokušavajući održati ravnotežu između vozačevog stiskanja kočnice pa gasa. A babac nikako da odluči gdje će sjesti – te ovdje će, pa neće, pa tamo će, pa se predomisli, a ja i dalje surfam po zajebanoj površini i trudim da se ostanem u okomitom položaju.

I napokon sretna dobitnica sjedne, a ja taman krenem spustiti torbu do nje, kad onaj nesretnik od šofera zakoči. A ja malo izgubim ravnotežu. I kako sam lamatala nogama naprijed-nazad, slučajno stanem svom snagom i sa svojih respektabilnih 65 kg na nogu neke postarije Francuskinje. Krenem se okretati da joj kažem umilno „Pardon!“ i jebo ga ja zaboravim na onaj jebeni kišobran što ga držim ispod miške i zviznem drugog sjedećeg Francuza po ramenu a izgleda i po tintari! Croatie dix points....O jebem ti, biti će da su vidjeli svih 28 zvjezdica! O bruke i sramote! Izazivati međunarodne incidente na pragu ulaska u novo, europejsko doba!

 

I uopće ne vidim čemu uzbuđenje. I čemu zapravo Oda radosti. Tko se i zašto toliko veseli? Ali kako je krenulo, vidim da će nam trebati muda. Ono, mali smo, nesigurni, a još i novi. A znate kako takvi prolaze, tko kod naiđe opali mu čveger. Stoga predlažem da nabacimo svi zajedno zajebantski osmijeh na lica, uhvatimo se za obiteljske dragulje i fino im otpjevamo Muda radosti. 

Jerbo ipak smo mi njih sve tijekom povijesti nadživjeli. Ma možemo mi to. Kako smo sve do sada, tako ćemo i ovo. Makar ih na kraju sve rasturili, kao što smo i prije.

 

Zato jer smo tu majstori.

Zato jer mi to zaslužujemo, vol.181.



 

 

 

 

aquamarina @ 10:46 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Brojač posjeta
81548
Index.hr
Nema zapisa.