Od dragog do nemilog bez traga
Idemo dalje
...
Znam gdje stanuješ...

Visitor Map



Clipcanvas
Clipcanvas Stock Footage - HD Video Clip Downloads
Histrica
Discover Istria
Blog
ponedjeljak, listopad 21, 2013

Svaka priča mora imati početak. Ova počinje s guzicom.

Otvorim ja u rano jutro kućna vrata prije kojih mjesec dana, i ugledam stariju žensku stražnjicu kako se pomiče. E sad, s obzirom da ljude ne prepoznajem u doggy style poziciji, a za ovu naslutih da je ženska, kulturno se nakašljah i rekoh "Dobro jutro". Pozadina u trenerci promjeni stranu svijeta i umjesto nje ponudi mi žensko lice nove starije susjede. Pretpostavljala sam da ne izvodi "pozdrav suncu", niti išta što ima veze s istočnjačkom filozofijom, pa na bandićevski ke? upit dobih odgovor da strahuje `oće li se momak, koji trenutno pili grane stoljetnog bora, strmopizdit`s krova il`neće. Rekla je da im curi krov, ono nakupilo se borovih iglica, pa to pomiče crijepove. To znam sa sigurnošću jerbo se komad crijepa, tjedan prije toga, našao na našem autu.

Slegnuh ramenima, jebi ga, star je auto, a i nije neka šteta. Nema veze.

I raspililo, je li. I nabacalo na cestovni prolaz. Hm... Neće ići, rekoh, mislim kako bi mi sad trebali proći s autom? Krene ona u kuknjavu, a nedugo zatim svemirskom providnošću stvori se netko iz Komunalnog i krene prijetiti da se to makne jerbo će im instantno zapaprit` kaznu. Pa su grane završile u dvorištu zgrade. Točnije, cijelo brdo zelenila. Jel`znate kako izgleda bor od skoro 150 godina? Mrcina. Ono, svaki dio odrezane grane nosi bar dvajs kila. I rekoh, parkiralo to sve u dvorište i obećalo da će pozvat` nekog da to ukrca i odveze.

Tja, briga me, nek`stoji par dana, bar se mačke imaju gdje igrati.


Prođe mjesec dana. Borovina još stoji tamo. Ali ne stoji vodomjer. Elem, stigao račun za vodu. 600 kuna (slovima: šeststotina kuna). Ma koji klinac?!? Kakvih 600 fukanih kuna?! Pa ne vodimo šugavi aquapark!!! Pozvali Vodovod (uredno platili još 200 kuna za tu sitnicu izlaska na teren) i nastao problem - glavni ventil se nalazi točno ispod te... te... zelene planine. I ne mogu mu prići, nit`vidjet` u čemu je eventualno problem. Zovi opet susjede, koji jesu vlasnici stana, ali ne žive u njemu. Kažu da evo samo što nisu došli po to. Zovi sutradan. Šta? Zar to muž još nije napravio? Prođe dan, zovi opet. Pa zovite nekog, zovite Herculaneu (naša Gradska čistoća). Koga vraga ih ja imam zvat`? Ja da sam dala piliti to sranje, ja bi onda i organizirala odvoz! I tako redom, shvaćate simfoniju.

A valjda će doći, kontam si, i odvesti to napokon. Nema smisla da se ljutim zbog toga.


I onda sinoć, oko 8 navečer, netko pozvoni na vrata. Otvorim, a ono mlađahni susjed iz prizemlja. Ljut ko pas. Kaže da pomaknemo auto jer će ići odvući sve te grane i parkirati ih na njihova vrata. Lakozabavljiva kakva jesam, da ne kažem naivna, krenem se ceriti i hihotati, jeeeeee dobra fora. I ode. Ode, majku mu vući sve te grane na prvi kat i naslanjati ih na njihova vrata. Bez zezancije, nakon nekih pola sata, prvi kat je bila tamno-zelena oaza partizanskog sna. U njegovu obranu, moram reći da je bar hodnik fino mirisao. Čujem mu mater kako viče, ali mali se ne da, čvrsto je odlučio. O... Ooooooo! Šta sad?

No, valjda će se smiriti za pola sata i vratiti grane dole. Nema beda, uopće nema razloga za brigu.

Važan detalj u cijeloj priči jest da je moja mama imala jutros dogovoreno da vozilo Hitne u 8 dođe po nju i odveze je do bolnice, na kirurgiju, staviti joj gips.

Dakle, obavim sve što imam, pomognem majci da se spremi, i u 10 do 8 krenem u dvorište nahraniti mačke. I vidi, nema više grana na prvom katu. Eto, baš lijepo, vidiš kako su ljudi razumni, zaključih, pa nismo divljaci. I krenem dalje i dolje. I imam šta vidit`... O da ti jebem milo sunce! O da vam pas, kozu, nos i baletnu haljinicu!!! Portun! Haustor! Zatrpan! Sve te fukane granurdače se nabrdile i ne`moš proć`! A ovi s Hitne trebaju doći za par minuta! O mater vam svima! A ja s 38 temperaturom. Kud ću? Šta ću? A ništa, krenem vući to... to... zeleno sranje preko ceste, uza sav onaj idiotski jutarnji promet sa svim onim ljudima koji idu na posao, preko na pločnik do kontejnera. Dahćem ko astmatičar, lijepim se od smole, kiša pada po mojoj vreloj ljutoj glavi, ali nema pomoći, moram požuriti.

I stignu oni, ja se rastrčim oko roditeljice, mokra, ljuta, stružem smolu s ruku, ulazim u vozilo, dođemo do kirurgije, a tamo vele da doktora nema, naravno, i da tko je uopće napisao nalog za danas kad je njoj trebalo staviti gips u petak?! Mene pitate? Ozbiljno? Ali čekaj, čekaj, vidi ovo, na nalazu liječnika s Hitne piše 18. , na putnom nalogu 21., a na nekom trećem papiru 15. Ma šta to nije smiješno! Ni najmanje. A ništa, evo dođite opet u srijedu, prvo idite kod liječnice opće prakse da vam napiše novi nalog, pa onda... Sve obavih. I to, i dućan, i isčuđavanje cure s kioska "Ej, šta ti rade sve one grane ispred zgrade?", i cijelu fukanu procesiju maminih tetki i prijateljica, i odoh si onda kupiti kutiju Domaćica i neki nazovi SF u Konzumu. Jebi ga, trebaju mi.


Di sam sad? Na kauču. Zašto? Jer me sjebala kičma od onih grančurdača – jedva se mičem, nogu pomičem maltene ko Herr Flick, štekaju mi kukovi, stvari mi ispadaju iz ruku, a i okrećem se ko Curiosity na Marsu.

I čekam. Čekam da pozvoni bilo tko od susjeda pa da im krenem psovati sve redom, i njih, i krov, i grane, i lijene im guzice.

 

Jer ja to zaslužujem, 193.



 

aquamarina @ 20:00 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
Arhiva
« » lis 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Brojač posjeta
81548
Index.hr
Nema zapisa.